Visit Us On TwitterVisit Us On FacebookVisit Us On YoutubeVisit Us On Instagram


MILICA PRALICA, BANJALUKA: Političke elite zemalja bivše Jugoslavije su ujedinjene u borbi protiv svojih građana

Oružani sukob je gotov, ali rat još uvijek traje, samo mi toga nismo svjesni.“

Razgovarali smo sa Milicom Pralicom, aktivistkinjom i feministkinjom iz Banjaluke, koja od 2012. godine aktivno deluje u Udruženju građana Oštra Nula, čija je predsednica od 2017. godine. Takođe je bila jedna od članica Organizacionog odbora BiH Povorke ponosa.

Oštra Nula je organizacija civilnog društva koja se od 2010. godine zalaže za aktivno građanstvo i ljudska prava kroz delovanje u oblastima socijalne pravde i kulture sećanja. Jedna od njenih aktivnosti je bilo i organizovanje javne kampanje „Naša mjesna zajednica“1 2017. godine, kojom su građani i građanke Banjaluke pozivani da učestvuju na izborima za savete mesnih zajednica kao nezavisni kandidati. Pored značaja i ishoda ove kampanje, sa Milicom smo razgovarali o stanju građanskih i političkih prava u Banjaluci i Republici Srpskoj, o represivnom odnosu vlasti prema građanima i organizacijama civilnog društva, o značaju i mesnih i lokalnih izbora, kao i o pitanju da li je rat na prostorima bivše Jugoslavije ikada prestao.

GKP: Povodom prethodnih izbora za savete mesnih zajednica u Banjaluci 2017. godine, vi ste kao udruženje građana sa saradnicima organizovali javnu kampanju. Šta je bio cilj te kampanje i zašto je bilo važno organizovati je?

Milica Pralica: Kroz inicijativu Naša mjesna zajednica, koja je imala za cilj jačanje građanske participacije kroz mjesne zajednice na teritoriji grada Banjaluka i kampanju za izbore u mjesnim zajednicama 2017. godine, željeli smo da građane i građanke osvjestimo i informišemo da mogu da doprinesu jačanju pozicije i uloge mjesnih zajednica u našem društvu i zagovaranju njihovih tj. građanskih potreba i interesa samo ukoliko se sami angažuju i učestvuju u aktivnostima na nivou mjesne zajednice.

Prošlo je više od 20 godina i donošenja zakona kojima je ukinut pravni status i pozicija mjesnih zajednica u društvenom dijalogu. Bilo je i nažalost još uvijek ima previše situacija u našemu društvu u kojima su prava i potrebe građana i građanki sistematski zanemarene. Kao posljedicu imamo da građani više ne prepoznaju značaj mjesnih zajednica, građanskog angažmana i aktivizma i sve više kao vid otpora postaju apolitični, a to je i cilj vladajućih političkih elita. Većina građana nije upoznata sa radom mjesnih zajednica, da one još uvijek postoje, isto tako ne znaju ni gdje se nalaze prostorije mjesnih zajednica i da ih mogu koristiti za neke aktivnosti, što je poražavajuća činjenica. Otimaju nam javni prostor i javnu tj. našu svojinu, a da toga nismo ni svjesni jer u većini slučajeva uopšte nismo ni informisani. Iz toga razloga nam je bilo bitno da pokrenemo inicijativu i radimo kampanju. Kroz inicijativu Naša mjesna zajednica počeli smo sa informisanjem građana o mogućnostima koje pruža mjesna zajednica, obzirom da su gradske vlasti u velikoj mjeri zapostavile MZ. Predsjednici savjeta mjesnih zajednica nemaju tretman koji bi morali da imaju, prema značaju koji mjesne zajednice imaju u statutu grada i drugim propisima. Imali smo namjeru da izaberemo tri do pet mjesnih zajednica sa kojima bismo sarađivali u toku četiri godine koliko mandat traje, da zajedno sa građanima i savjetima MZ definišemo prioritetne potrebe i probleme. Mi bismo dijelili naše resurse i iskustva kroz pravnu, organizacionu, medijsku i političku pomoć i savjete, u skladu sa našim kapacitetima. Vrlo brzo se ispostavilo da i u ovih nekoliko mjesnih zajednica u kojima nije pobjedio SNSD (Savez nezavisnih socijaldemokrata), već „nezavisni” opozicioni kandidati koji su odbili saradnju sa organizacijama civilnog društva.

GKP: Kakav je po tvom mišljenju odnos vlasti u Banjaluci i Republici Srpskoj, ne samo prema mesnoj samoupravi i pravu građana na neposredno učestvovanje u političkom životu, već i prema građanima i građankama uopšte?

Iako imamo izbore svake dvije, odnosno četiri godine (lokalni i Parlamentarni/Opšti) ja lično mogu da kažem da mi u Republici Srpskoj živimo u diktaturi, a to najbolje pokazuje odnos političke i policijske represije prema građanima, aktivistima i novinarima koji kritički promišljaju rade i djeluju. Svi javni mediji, ali i većina komercijalnih u Republici Srpskoj su pod kontrolom režima. U posljednjih dvanaest godina koliko postoji i djeluje naše udruženje, u Republici Srpskoj prisutan je represivan odnos vlasti prema svima koji javno pokažu svoj stav ili ukazuju na nepravilnost postojećeg društvenog uređenja koje ima sve karakteristike represivnog režima. Neki od aktivista poput Srđana Šušnjice i Danijele Ratešić Došen su iz bezbjedonosnih razloga morali da napuste Banjaluku i potraže politički azil u nekoj od država EU zbog svog građanskog aktivizma. Davor Dragičević, Sofija Grmuša, Ozren Perduv (aktivisti grupe Pravda za Davida) su pod konstantnim nadzorom policije i režima, dok su novinari poput Gordane Katane, Jelene Dende Borjan, Dragana Bursaća stalno na meti kako huligana, političkih botova, tako i vlasti. Represija i pritisci vladajućeg političkog sistema su naročito bili vidljivi tokom protesta građana 2018. i 2019. godine na Trgu Krajine prema članovima/cama neformalne grupe građana Pravda za Davida (PzD). Ovim primjerima režim jasno pokazuje da je spreman da uguši i najmanji građanski angažman i kazni one koji kritički promišljaju.

Potpuno odsustvo i autocenzura akademske zajednice po pitanju društvenih problema, a koja bi trebalo da bude jedan od nosilaca kritičke misli u sferi društveno-angažovanog djelovanja je upravo posledica „provincijske političke kulture” i režima u kome živimo. To najbolje pokazuje primjer konferencije „Pitanje Sloboda u akademskom i javnom diskursu”, koja je trebalo da se krajem novembra 2019. godine održi na Filozofskom fakultetu u Banjaluci, ali je njeno održavanje izmješteno sa Filozofskog fakulteta u hotel Bosna zbog učešća Ozrena Perduva, aktiviste neformalne grupe PzD.

Iako u našem društvu postoji nekoliko pojedinaca/ki, kao i organizacija koji su spremni oštrije djelovati i javno se usprotiviti represivnom režimu, oni su po pravilu odbačeni od (akademske) zajednice, kao i targetirani od strane medija te predstavljaju primjer kojim se zastrašuju ostali društveno angažovani pojedinci.

Iako nam trenutno stvari izgledaju kao „nikad gore” i da nema izlaza iz ove situacije, treba da znamo da su ovo sve neminovni procesi koje kao jedno društvo u trenziciji moramo proći kako bi smo došli do uspostavljanja demokratskog društva i treba da znamo da se ti procesi ne dešavaju preko noći.

GKP: Na izborima za savete mesnih zajednica 2017. godine, bilo je dosta nezavisnih kandidata koji su učestvovali na izborima, a neki su i postali članovi saveta. Koliko su ti izbori bili građanski, a koliko stranački?

Milica Pralica: Sama činjenica da je od 57 mjesnih zajednica SNSD pobjedio u 46 i da je u jednom intervjuu za Nezavisne novine poslije izbora tadašnji gradonačelnik Banjaluke rekao: U poređenju s prošlim izborima za savjete mjesnih zajednica, ovo je znatno bolji rezultat. Ujedno, to je pokazatelj organizovanosti SNSD-a s jedne i stanja opozicionih partija s druge strane, koje su se na terenu pojavljivale tek u tragovima”, govori samo po sebi da su ovi kao i svi ostali izbori u državi bili stranački, a ne građanski. U prilog tome da su ovo bili itekako stranački izbori govori i činjenica da su u Savjetu mjesne zajednice Petrićevac pobjedili članovi „građanskog” udruženja Budi drugačiji čiji je predsjednik bio sadašnji gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković. E ovde je sada problem, što je neko iskoristio, mada prije bih rekla zloupotrijebio, građanske mehanizme političke borbe da bi ostvario svoj politički cilj koji nije mogao preko stranke. I nažalost izbori u mjesnim zajednicama nisu jedini primjer zloupotrebe građanskih mehanizama borbe od strane sadašnjeg Gradonačelnika Banjaluke na osnovu kojih je i dobio izbore, ali i drugih političkih aktera. Zbog ovih zloupotreba, oni obesmišljavaju građanske borbe. Građani gube povjerenje u institucije i građansku participaciju, jer glasaju za nešto novo i za promjenu koja u stvari uopšte nije nova, već se poslije izbora vrati na fabrička podešavanja. Nažalost mi u BiH još uvijek nemamo građansku opciju poput Ne davimo Beograd i Zagreb je naš!, ni na jednom nivou vlasti i mislim da je nećemo imati u skorije vrijeme, iako je prijeko potrebna što se može vidjeti po apatičnosti, neizlasku na izbore, ali i velikim migracijama stanovništa u zemlje EU.

GKP: Da li generalno postoji interes građana Banjaluke za mesne zajednice i njihovo neposredno učešće u lokalnim politikama, ili postoji samo interes političkih partija? Da li misliš da je moguće očuvati polje mesne samouprave kao građansko i civilno? Šta bi bilo potrebno uraditi da se to desi?

Milica Pralica: Aktivnosti kojima se bavimo posljednjih dvanaest godina (koje imaju za cij da od pasivnog naprave aktivnog pojedinca, koji je spreman i voljan da učestvuje u kreiranju i mijenjanju društvenih procesa, razvijanje kritičke svijesti, u cilju izgradnje građanskog društva) pokazale su nam da i pored represije režima i migracije postoji mali broj mladih ljudi, ali i građana koji svojim angažmanom u lokalnoj zajednici žele da promjene stvari na bolje. Problem političke kulture, ali i odgovornosti leži u činjenici da su upravo najveći dio posla u izgradnji demokratskog društva u BiH na sebe su preuzele organizacije civilnog društva, društveno odgovorni/e pojedinci/ke, koji su kroz pokretanje raznih inicijativa i svoj lični angažman nailazili na određene formalne i neformalne prepreke u svom aktivističkom djelovanju. Nekada su uspjevali da naprave promjene, nekada nažalost ne, ali ipak kada govorimo o napretku i promjenama, ne postoji pravo vrijeme i savršen trenutak. Ovo su sve pokazatelji da je propitivanje društveno-političkih procesa permanentno djelovanje i zato je potrebno stvarati i ohrabrivati kritičko promišljanje i djelovanje. Vrijeme je da promijenimo dominantni diskurs koji stigmatizuje kritiku i da ukažemo na moć negativnog mišljenja. Da predstavimo društvene procese i različite mogućnosti djelovanja u postavljanju temelja političke kulture, odgovornosti institucija i vlasti i demokratizacije u BiH.

GKP: Mesni izbori nisu jedini izbori kojim se u Oštroj Nuli bavite. U okviru razgovora koji smo imali, pomenula si da radite kampanje za izbore u mnogim lokalnim sredinama u Bosni i Hercegovini. Da li nam možeš reći nešto više o tom programu i zašto smatraš da je važno realizovati ga, pogotovo u mestima koja su, poput Srebrenice, devastirana ratom i etničkim čišćenjem?

Milica Pralica: Svake godine kada su izbori u BiH, bilo da su lokalni ili opšti, mi sprovodimo kampanju Kada jedan dan vrijedi četiri godine koja ima za cilj da motiviše građane i građanke za glasaju na izborima i iskoriste svoje građansko pravo, ali i da osvjeste to da njihova politička participacija ne treba da počne i završi samo izlaskom na izbore. Kampanja se sastoji od online i offline dijela.

Online dio se sastajao od prikupljanja relevantnih informacija i sadržaja, koji se dijele na našim društvenim mrežama, ali i kreiranju vlastitog online sadržaja poput ankete o informisanosti o izborima, izbornim obećanjima i pravima građana i građanki Bosne i Hercegovine, autorskih analitičkih tekstova na temu predizbornih obećanja i njihove ispunjenosti, manipulacijama tokom izbornog procesa, te podcast radio emisijama. Pored vlastitog sadržaja djelimo i informativno-edukativni sadržaj partnerskih organizacija i medija koji se bave temom lokalnih, odnosno, opštih izbora. Offline kampanja podrazumijeva posjetu gradovima/opštinama u Bosni i Hercegovini, te održavanje uličnih akcija, gdje građani i građanke imaju mogućnost da razgovaraju sa aktivistima i aktivistkinjama Oštre Nule razgovaraju o lokalnim odnosno opštim izborima, problemima s kojima se susreću u svojoj lokalnoj zajednici, ali i važnosti izlaska na izbore. Pored razgovora, građanima se dijeli i promotivni materijal, informativni flajeri, majice, bedževi, i sl.

Upravo kroz naše akcije i razgovore sa građanima i građankama želimo poručiti da izlazak na izbore jeste važan, jer taj dan odlučujemo o ljudima koji će da vode naš grad, opštinu ili državu u naredne četiri godine. Pored izlaska na izbore, ukoliko nismo zadovoljni radom izabranih predstavnika, treba da znamo da imamo pravo svakodnevno da koristimo i druge mehanizme građanskog političkog djelovanja uz pomoć kojih možemo da ostvarimo svoje zahtjeve. Možemo da pokrećemo peticije, građanske inicijative, da pišemo upite i zahtjeve za slobodan pristup informacijama, te da učestvujemo u javnim raspravama. Takođe edukujemo građane da ne trebaju zaboraviti da ljudi koje biraju na izborima nisu tu radi vlastitog interesa, već u službi svih građana i da imamo pravo da ih pozivamo na odgovornost ukoliko svoju dužnost ne obavljaju profesionalno. Na koncu, oni su plaćeni našim novcem i treba da rade za dobro svih nas. Zbog toga je neophodno dobro birati jer jedan dan glasanja vrijedi četiri godine.

GKP: Naš je utisak da rat vođen devedesetih godina prošlog veka u bivšoj Jugoslaviji još uvek traje. Taj novi rat (za Mary Kaldor, to je rat u BIH) je rat koji se vodi protiv civilnog stanovništva i on ne prestaje uspostavljanjem mira, pošto vlast uspostavljaju gospodari rata i po cenu pravde i procesuiranja ratnih zločina. Takav mir je, u tom smislu, nastavak rata. Da li bi se ti složila sa ovom tezom, odnosno da li bi rekla da je rat i dalje prisutan u BIH i ako da, na koje sve načine?

Milica Pralica: Kao što sam već u nekom od prethodnih odgovora pomenula, oružani sukob je završen ali ne i rat. Svjedoci smo svakodnevne ratnohuškačke retorike kojom vladajuće elite učvršćuju svoj politički položaj, ali i profit, dok sa druge strane imamo potpuno uništen obrazovni i zdravstveni sistem, sistem socijalne zaštite, korupciju, nepotizam, neuspjelu privatizaciju, slabu ekonomsku moć stanovništva i druge probleme o kojima se sa razlogom ne govori i o kojima se ne piše. Kad razgovaram sa mladima često se pokrene diskusija koje su to pobjedničke strane a koje gubitničke u poslednjem ratu, i ja im uvijek kažem da su pobjednici političke elite u državama nastalim raspadom Jugoslavije, tajkuni i ratni profiteri, a gubitnici su radnici propalih i privatizovanih preduzeća koji su sada robovi neoliberalnog kapitalizma i mi građani koji ne pristajemo na etnonacionalne podjele.

GKP: Po tebi, šta nam to govori o politikama država u kojima živimo? Kakav je odnos vlasti takvih država prema građanima? Broj ljudi koji napuštaju ove prostore je sve veći i veći. Da li su migracije jedini odgovor građana ili beležite i neke druge?

Milica Pralica: Pored migracija, kao vid tihog otpora tu su i gerilske akcije, a mislim da nismo ni svjesni diktature i modernog fašizma u kome živimo. Političke elite zemalja bivše Jugoslavije su ujedinjene u borbi protiv svojih građana i imaju sijaset načina, a nažalost mi kao građani nismo solidarni i ujedinjeni u našoj borbi, vodimo iste borbe parcijalno jer su nam etnički identitet nametnuli na prvo mjesto da o njemu diskutujemo.

GKP: Oštra Nula je organizacija civilnog društva koja je često pod pritiskom vlasti. O kakvim se pritiscima radi i zašto je to tako? Kako ocenjuješ poziciju organizacija civilnog društva u RS i BIH? Da li uspevate da se povežete i da sarađujete uprkos entitetskim politikama države i, ako da, zašto je to važno?

Milica Pralica: Za dvanaest godina koliko udruženje djeluje i radi bili smo izloženi raznim pritiscima počevši od klasičnog targetiranja kao stranih plaćenika, antisrba, promotera sarajevske ratne priče, pete kolone, Soroševih lezbejki (jer su žene te koje su činile većinu članstva, a i jer se bavimo LGBT pravima), do medijskih linčovanja i kleveta, kako pojedinaca iz organizacije tako i same organizacije. U prilog tome govore i tri tužbe za klevetu, dvije protiv javnih servisa i jedna protiv komercijalnog privatnog portala. Poslije šest godina sudske borbe, 2020. godine je donešena pravosnažna presuda u našu korist protiv Glasa Srpske, da bi prošle godine Glas Srpske uložio žalbu Ustavnom sudu BiH protiv presude. Druga dva spora su još uvijek u procesu. Zatim su tu i razne prekršajne prijave, policijska saslušanja, odbijanje dozvola za korištenje javne površine za ulične akcije i aktivnosti, prijetnje na drušvenim medijima sa lažnih profila i sl. I upravo ovi pritisci, targetiranja i klevete su počeli onog trenutka kada smo dobili masovnost građana, tada su režimski mediji i iskoristili našu saradnju sa organizacijama iz Federacije BiH kao konačan dokaz da smo mi protiv Republike Srpske. S obzirom da nemamo nezavisnih medija, medijski spin i ova vrsta propagande je i danas jedno od najmoćnijih oružja vladajuće strukture u RS. Ista stvar se događa i aktivistima iz Sarajeva i Federacije BiH koji sarađuju sa organizacijama, građanima i aktivistima iz RS. Oni su targetirani takođe kao izdajnici, saradnici genocidaša, četnički pomoćnici i sl. Upravo ovim pritiscima, koliko god da vam oduzimaju energije i resursa, važno je oduprijeti im se, dekonstruisati ove narative i voditi ih i kroz institucijalne borbe (sudski sporovi, prijave policiji i sl.) jer tu leži naša građanska snaga. U solidarnosti i zajedničkoj borbi za bolje i pravednije društvo.

GKP: Da li smatraš da je u BIH i u bivšim jugoslovenskim republikama moguće konačno uspostaviti civilni mir i uslove za demokratiju, i šta bi to za tebe predstavljalo?

Milica Pralica: Od završetka rata do danas, Bosna i Hercegovina još uvijek institucionalno nije spremna da se suoči sa zločinima počinjenim tokom rata, jer političke elite na vlasti negiraju zločine, slave zločince kao heroje i grade ratnohuškačku politiku kao idealno sredstvo opstanka na vlasti i održavanja statusa quo, a mislim da je slična situacija sa državama regiona. Društveni procesi, medijska propaganda, politička previranja i nacionalistička retorika, autoviktimizacija žrtava i slavljenje ratnih zločinaca kao heroja, kupovanje socijalnog mira, linčovanje i targetiranje pojedinaca i/ili organizacija kada na kritički način svojim djelovanjem ukazuju na određeni društveni problem, te represija i nasilje nad građanima kada odluče da iskažu svoje nezadovoljstvo u javnom prostoru, samo su neki od pokazatelja da Bosna i Hercegovina i države u regionu, pogotovo Srbija, Crna Gora i Makedonija, još uvijek nije spremna da se razvije u demokratsko društvo i da je prisutan „provincijski nivo političke kulture“. Ja bih rekla da je oružani sukob gotov, ali rat još uvijek traje samo mi toga nismo svjesni i to je naš problem. Mi samo oružani sukob smatramo ratom. Kao građani smo u više navrata pokazali da Mi(r) možemo zajedno, ali sa druge strane, ne postoji politička volja za mirom. Političke elite opstaju i profitiraju na trenutnom stanju i u njega su uložili i borili se za njega, tako da ne vjerujem da će preko noći biti moguće promjeniti stvari. Smatram da će to biti proces u narednih 50 do 70 godina, pod uslovom da ne dođe do novog oružanog sukoba i ako već danas počnemo raditi na promjenama.

Novi Sad – Banjaluka, januar 2022.

1GKP je 2019. godine u Novom Sadu organizovala radionicu i javnu tribinu sa Miodragom Dakićem, aktivistom iz Banjaluke koji je zajedno sa Oštrom nulom radio na kampanji „Naše mjesne zajednice”: https://inicijativa-samouprava.rs/mesne-zajednice-2/radionica-gradanskim-inicijativama-do-mesnih-zajednica/

Podeli:


Građani potiskih opština Senta i Ada s jeseni 1991. godine suprotstavili su se prisilnoj mobilizaciji vojnih obveznika iz tog kraja organizujući demonstracije iz kojih su zatim […]



„Drugovi! Drugarice! Srpski narode! Hitlerovske horde prodrle su u tvoja sela i tvoje gradove, one ti ispijaju krv, muče te po zatvorima i koncentracionim logorima, gone […]



Nezainteresovanost za stvarno učešće građana drastičnim smanjenjem njihovog uticaja na politički život, sistem koji osim pukog zaokruživanja glasova na izborni dan ne dopušta ništa konkretno, uz […]



Oduzimanje alata kojima građani direktno učestvuju u odlučivanju i kontroli političkih odluka svakodnevica je u Novom Sadu već godinama, a najbolje se vidi na primeru združenog […]