Visit Us On TwitterVisit Us On FacebookVisit Us On YoutubeVisit Us On Instagram


TIHOMIR DAKIĆ, BANJA LUKA: Odnos vlasti prema građanima je lažljiv i prevrtljiv

Mjesne samouprave tek trebaju da se oslobode jednopartijskog sistema koji izgleda nikako nije izašao iz tih struktura.“

Razgovarali smo sa Tihomirom Dakićem, aktivistom iz Banje Luke koji je danas predsednik „Centra za životnu sredinu“, organizacije civilnog društva koja je od 1999. godine posvećena očuvanju i unapređenju životne sredine. Osnivač je i pokretač mnogih inicijativa, a kao deo građanske liste „Srcem za Starčevicu“ bio je kandidat na izborima za savete mesnih zajednica u Banjoj Luci 2017. godine. To su ujedno bili prvi izbori za ove lokalne građanske institucije od formiranja entiteta Republika Srpska u okviru Bosne i Hercegovine, a i prvi na kojima su se, pored partija, kandidovali građanski aktivisti i građani.

Sa Tihomirom smo razgovarali o iskustvu učešća na izborima za savete mesnih zajednica u Banjoj Luci, o tome koliko građani koriste svoja politička prava na neposredno učešće u javnim politikama, o odnosu vlasti prema građanima (i obrnuto), ali i o širem političkom kontekstu u kojem deluje i civilno društvo na osnovu čega je i postavljeno pitanje o tome da li je rat u bivšoj Jugoslaviji uopšte završen.

GKP: Prethodni izbori za savete mesnih zajednica u Banjoj Luci, na kojima si učestvovao kao kandidat, održani su u martu mesecu 2017. godine. Ove 2021. godine je trebalo da se održe naredni izbori. Kako bi prokomentarisao situaciju u kojoj oni još uvek nisu održani? Razlog je pandemija ili je, pak, nešto drugo po sredi?

Tihomir Dakić: Na izbore za savjete mjesnih zajednica se do skora, u Banjoj Luci, nije obraćala prevelika pažnja. No te godine je nekolicina nas prije svega građana koji ne pripadaju niti jednoj političkoj partiji, obratilo pažnju i kandidovalo se. Što se tiče činjenice, da se od završenih lokalnih izbora 2020. godine, još nisu održali izbori, mislim da se radi o tome da nikome nije u interesu, niti Gradonačelniku u ovom momentu niti skupštinskoj većini. Prije svega opoziciji (politička partija u kojoj je i Gradonačelnik) nije bilo pravo vrijeme jer se redovi još nisu zbili i u velikom su definicitu sa zainteresovanim i kvalitetnim građanima po različitim mjesnim zajednicama, sa druge strane poziciji se ne žuri jer su im očito redovi razbijeni i trese ih nesigurnost pred opšte izbore naredne godine. Pored svega toga ni građani puno za to ne mare jer do sada im uloga mjesnih zajednica nije baš bila jasna i korisna, a ovih posljednjih godina nakon što se tokom protesta Pravda za Davida vidjelo da nam institucije ne funkcionišu u korist građana, već političkog i administrativnog vrha, počeli su da napuštaju ne samo ideju o političkom angažovanju, nego su još više krenuli da iseljavaju van BiH. Načuo sam da bi se naredni mjesec-dva trebali desiti izbori za savjete MZ.

GKP: Koja je bila tvoja motivacija da se tada kandiduješ za člana saveta mjesne zajednice? Kako je izgledao sam proces kandidovanja, da li si imao predlagača svoje kandidature i da li ste imali svoje nezavisne posmatrače na izbonim mestima?

TD: Kako su to bili prvi izbori za savjete MZ, poprilično nismo imali pojma kako će to sve izgledati. Činjenica veoma bitna jete da se sve ove godine vlast na poziciji ponašala poprilično tajnovito i da su se ti izbori dešavali iza leđa građana, jer su oni imali svoju glasačku armiju, a koliko god da izađe glasača izbori su uspjeli. Sa druge strane sve ove godine je ćutala i opozicija, pa se postavlja pitanje kakvu oni promjenu mogu da donesu kada nisu htjeli, mogli, znali da prenesu na građane bitnu informaciju o tome kada se i gdje održavaju izbori za MZ. Motivacija mi je bila prije svega da ne dozvolim da se izbori dešavaju iza zatvorenih vrata i da se uvjerim u proces. Lično nisam išao kao nezavisni kandidat, već sam bio dio liste „Srcem za Starčevicu“, na kojoj su svi sem mene ustvari bili članovi političkih partija koje su u opoziciji. Nekoliko dana pred izbore za savjete MZ dobili smo informacije o datumu, odmah smo se početli pripremati i promovisati listu, htjeli pričati sa građanima u prostorijama MZ Starčevica, no tada su već svi termini „bili zauzeti“ od strane vladajuće partije SNSD. Nakon veoma kratkog vremena i za dogovor i planiranje, te za kandidovanje uspjeli smo da se i zvanično registrujemo. Nismo imali posmatrača na mjestima i naravno da su upitni i sami izbori u BiH, pa tako i ovi za MZ.

GKP: Kako bi iz današnjeg trenutka opisao izbore 2017. godine, iz perspektive nezavisnog kandidata i aktiviste iz sektora civilnog društva? Tada je bilo više nezavisnih kandidata, da li ste bili umreženi i međusobno povezani, tj. da li je bilo zajedničke kampanje? Da li je bilo pritisaka od strane vlasti na vas?

TD: Nisam nikada mogao da povjerujem da je vladajuća partija toliko držala do izbora za MZ. Sreću i razdraganost tadašnjeg gradonačelnika, što su pobjedili i „zauzeli“ 48 od 52 mjesne zajednice, nisam mogao da pojmim. Shvatili smo da niko od nas nema pojma, a pogotovo građani koji su nisu interesovali za ovu temu, koliko je bilo bitno političkim partijama da „zauzmu“ taj najniži administrativni prostor namijenjen građanima. Komunicirali smo sa ostalim pojedincima koji su se prijavljivali za ostale mjesne zajednice ali nismo mogli parirati partijskim mašinerijama. Nije bilo pritisaka, ali je bilo opstrukcija glede korištenja prostorija MZ za potrebe predstavljanja i razgovora sa ljudima. A glavna opstrukcija jesu izbori bilo koje vrste jer je u pitanju česta i velika neregularnost samih izbora pa time i rezultata.

GKP: Da li je po tvojim saznanjima to bio prvi slučaj i izbori na kojima je postojao organizovan poziv građanima da se kandiduju i glasaju za komšije na ovim izborima? Kakav je bio rezultat? A kako su mesne zajednice u koje su ušli nezavisni kandidati funkcionisale, tj. kako danas funkcionišu?

TD: Koliko ja znam, da nas nekolicina nismo objavili na društvenim mrežama da se bliže novi izbori i da bi bilo dobro da se ljudi organizuju, ne bi ni Grad, a ni mediji najavili ove izbore. Tako da smo u nekoliko navrata poslali saopštenje za medije ali i dali izjave različitim portalima gdje smo pozvali građane i građanke da izađu na izbore. Na dan izbora mali broj ljudi je izašao na mjesto glasanja, ali opet više nego prije, zbog čega su se i prepali u SNSD partiji. Ukupan broj birača u toj mjesnoj zajednici je 15 123, broj članova savjeta koji se birao je 11, ukupan broj važećih listića je 1194, a ja sam dobio 313 glasova, što i nije loš rezultat s obzirom da SNSD mašineriju koja stoji iza svakih izbora. Na žalost da bi MZ funkcionisale na pravi način morate se tome posvetiti, ako se tome posvetite morate uložiti vrijeme, pod uslovom da ga imate slobodnog. Ako pak, odredite neko svoje vrijeme tom poslu i pozivu onda bi trebali ljudi biti plaćeni. Ukoliko će se taj posao raditi kako treba onda bi taj angažman morao biti ozbiljiniji sa obe strane. S obzirom da je jedan moj kolega ušao kao nezavinski kandidat u grupu partijskih poslušnika, mogu da čujem da sam MZ ne funkcioniše i da je raspad sistema. Proforme se održavaju sastanci i dogovori.

GKP: Na opštijem planu, kako bi ocenio stanje mesne samouprave u Banjoj Luci? Da li se vezano za nju dešavaju bilo kakve promene, na bolje ili, pak, lošije? Da li postoji interes građana za njih ili samo političkih partija?

TD: Trenutno je naišao period političke i društvene apatije kod građana, a vezano za namjernu proizvodnju političkih kriza u nizu i bez da iko odgovara. Od posljednjih izbora, tj tačnije od protesta Pravda za Davida, veliki broj ljudi je odlučio da zauvijek napusti ove prostore. Na području Republike Srpske imate oko 850 000 stanovnika i broj se neumitno smanjuje. Na području čitave BiH je oko 2 500 000 stanovnika. Političke partije su se odavno odrodile od građana i gledaju na koji način da dođu do pozicije. Mada sa druge strane građani su sve svjesniji da su jedina prava opozicija upravo građani. Mislim da je to jedan proces kroz koji treba da prođe i bosanskohercegovačko društvo, ukoliko ga ostane. Broj ljudi zaposlen u velikom broju institucija je ostao isti ili veći, a broj slobodnih ljudi manji.

GKP: Kakva je po tebi budućnost mesne samouprave u posleratnoj Jugoslaviji, odnosno u našem regionu nakon rata (ukoliko smatraš da je rat završen)? Treba li i može li ona da ostane građanska i neposredna?

TD: Mjesne samouprave tek trebaju da se oslobode jednopartijskog sistema koji izgleda nikako nije izašao iz tih struktura. Tako da ona jednog dana jedino i može da postane građanska i neposredna. Trenutno se sve ove godine okupiranje MZ dešavalo iz neke vrste inercije. Politikantski vrh, koji ne stvara dobro, već duži niz godina proizvodi vještačke krize kako bi se ljudi o sebi zabavili i bojali se za sebe, te ne bi krenuli u propitivanje funkcionisanja svega i svačega. No, kako naša stara poslovica kaže „Možeš koliko hoćeš, ali ne možeš dokle hoćeš“. Trenutno imamo inteziviranje priče o ratu niskog inteziteta, ali idealno za političke lidere na svim stranama. U tom strašenju naroda na prostoru BiH svesrdno im pomažu pojedini mediji koji dodatno sluđuju već sluđen narod.

GKP: Po našem saznanju, u Banjoj Luci su se članovi saveta ranije birali na zborovima građana, znaš li nešto više o tome i da li je to putanja za očuvanje njenog neposrednog karaktera?

TD: Taj period mi nije poznat, ali bi bilo bi interesantno da se uspostavi ponovo takva praksa, no ostaje ponovo pitanje kako se boriti protiv ucjenjenog i organizovanog članstva političkih partija. Nakon preuzimanja MZ postavlja se pitanje kako bi se ponašala i Gradska administracija ali i Skupština Grada Banja Luka prema grupi građana koja bi preuzela vođenje neke MZ. Siguran sam da ne bi prošlo bez reperkusija. Proces „otimanja“ institucija od političkih partija te sazrijevanja građana u upravljanju institucijama, mislim da treba da krene prvo individualno, pa onda kao djelovanje neformalnih grupa i udruženja, pa MZ i dalje ka Skupštini grada.

GKP: Kakva je situacija sa neposrednim učešćem građana u mesnoj i lokalnoj samoupravi? Da li po tvom saznanju oni na organizovan način koriste instrumente neposrednog učešća poput zborova građana? Drugim rečima, da li oni koriste svoja politička prava?

TD: Što se tiče građana samo u nekoliko navrata se koristila mogućnost zborova građana kada je to bio neophodno da se iskoristi, no građani su još uvijek neinformisani, šta mogu kao pojedinac da urade ili kao građanska inicijativa. To su neki počeci koje naše društvo treba da prođe da bi osjetila snagu djelovanja, a nakon toga kako bi uticalo na formianje struktura kao što su MZ ili danas sutra Skupština Grada. Mi na prostoru Republike Srpske imamo mogućnost pokretanja zvaničnih Građanskih inicijativa, što je definisano Zakonom o referendumu i građanskoj inicijativi. Takođe ljudi se tek sada ohraburuju i učestvuju u traženju javnih informacija koje su u posjedu administracija, a što je definisanom Zakonom o pristupu informacijama.

GKP: Kako bi prokomentarisao političku klimu i situaciju u glavnom gradu Republike Srpske? Kakav je odnos vlasti prema građanima? A obrnuto, građana prema vlasti i političkim partijama?

TD: Stanje u administrativnom centru entiteta Republike Srpske je redovno, što bi naš narod rekao. Promjene u funkcionisanju institucija su jako male i slabe, štaviše stanje se usložnjava. Moramo imati na umu da se posljednjih godina što se kadra zapošljavalo, zapošljavalo se uglavnom po partijskoj liniji, što je dovelo i do negativne selekcije. Najbolji nisu dospjevali u insitucije. Čak su i čistačice i portiri zapošljavani preko partije. Veliki broj ljudi je ucjenjeno i uglavnom su partijski poslušnici te dio sistema koji ne funkcioniše. Ono što je činjenica jeste da se u institucijama nalaze i dobro ljudi, ne samo zli, a takođe se nalaze i oni koji žele nešto da urade, ali je broj onih koji ne bi ništa radili ipak veći. Odnos vlasti prema građanima je uglavnom lažljiv i prevrtljiv, velika obećanja i nikakva ispunjavanja. Nakon protesta Pravda za Davida i Pravda za Dženana iz BiH je krenulo još jedno u nizu masovnih iseljenja i to sve zbog odnosa vlasti prema građanima, političke istosti, i niza drugih razloga. Republika Srpska je do guše u dugovima, a trenutna vlast se zna samo zaduživati, da bi preživjela još jedan mandat. Zavadila je i podijelila narod. Sa druge strane narod je mnogo popustljiv prema onima na vlasti, zaboravlja stvari nakon tri dana. Puk je neobrazovan i lažno informisan putem medija u rukama vlasti. Puk je i sebičan i u svemu tome izgubljen, buni se protiv socijalnih protesta, a djecu pripremaju da idu na arbajt u Njemačku. U Republici Srpskoj živi oko 850 000 stanovnika i svakim danom, mjesecom i godinom sve je manje ljudi. Slična ili ista stvar je i u Federaciji BiH. Najveći uzrok ovakvom stanju stvari su političari koji datiraju još iz onog sistema i koji su na pozicijama 25 godina. Što je mnogo, mnogo je.

GKP: I sam radiš u jednoj organizaciji civilnog društva, u Centru za životnu sredinu. Kako ocenjuješ poziciju organizacija civilnog društva u RS i BIH? Tokom našeg prethodnog razgovora si prokomentarisao da je na delu pacifikacija civilnog društva – šta to po tebi znači?

TD: Organizacije u BiH su uglavnom nerazvijene, imajući u vidu njihov ukupan broj. U BiH na različitim nivoima djeluje oko 22 000 udruženja građana i raznih fondacija. Tu su i sportska udruženja, boračka, humanitarna i sva ostala koja su na neki način servis različitim grupacijama. No ako govorimo o udruženjima koja bi trebala da budu korektiv vlasti i djeluju proaktivno, njih je veoma malo. Veći broj udruženja nema profesionalno stalno zaposleno osoblje, što znači da se u slobodno vrijeme od primarnog angažmana trude da ublaže posljedice bezglavih politika u BiH. Na polju zaštite životne sredine imamo par desetaka udruženja na prostoru BiH i nekoliko profesionalnih. Kroz BiH je prošlo jako mnogo novca namijenjenih za BiH udruženja, ali na žalost sredstva su bila uglavnom centralizovana pa su ostala udruženja uglavnom aplicirala na projekte i slične programe.

Naše udruženje se još prije 15 godina opredjelilo da će djelovati programski, a ne projektno (što većim djelom udruženja rade), i znali smo da će biti teško dobiti takvu podršku. Programski radi jedini ima smisla, sve ostalo je produžavanje agonija. Nakon 15 godina što sam se bavio temom urbane mobilnosti, zašto bih ja trebao da se počnem baviti poljoprivredom, cirkularnom ekonomijom i slično? No to se upravo dešavalo i još uvijek dešava u BiH, donatori i ambasade svakih 5 godina mijenjaju fokuse i tako ih prate i udruženja. Tako danas imate desetak ljudi iz NVO sektora koji su referentni za neke teme vezane za zaštitu životne sredine. No, nakon izvjesnog vremena krenuli smo u potragu za podrškom koja bi bila programska, i čini mi se da smo uspjeli. Mnogo više smo podržani i priznati u inostranstvu nego na domaćem terenu što je porazno za sve ambasade i fondacije u BiH. Jedini koji nas dugo godina podržavaju u BiH jeste fondacija HBS (Heinrich Böll Stiftung), ne računajući EU Delegaciju.

Ono što se nije uspjelo sa silinom novca koji je prošao kroz BiH i još uvijek prolazi, to je da imamo bitnu količinu udruženja koja su politički i programski nezavisna. Dobar dio udruženja su projektno orijentisana i bave se svim temama za koje postoje pozivi, što znači da su u stvari administrativci i birokrate. Pored toga, činjenica da većina „stranaca“ prilikom podrške udruženjima vole da vide da ta udruženja sarađuju sa lokalnim, entitetskim ili državnim vlastima, ma kakve one bile. U tom procesu se dešava pacifikacija udruženja, malo ih podnosi prijave protiv odgovornih institucija, malo ih izlazi na proteste, daje podršku drugim udruženjima i slično, ukoliko nastanu problemi. Njihova funkcija korektivnog faktora institucijama, ne postoji. Sa druge strane i oni koji bi mogli ne stižu, jer se dešava takođe i birokratizacija udruženja. To se najviše ogleda u tome da ste prije trebali recimo 20 – 30% vremena za administraciju projekta, a sada vam treba i do 50%. U svemu tome ne ostaje mnogo vremena da se pojedinci bave temom koju pokrivaju. Da li se to radi zbog neznanja ili sa određenim planom, ostaje još da se vidi. No, smatram da nakon preko 20 godina podrške udruženjima, ako se sa podrškom nastavlja, onda bi ona trebala biti djelom usmjerena za programski rad udruženja koja se bave specifičnom temom.

Postavlja se pitanje za sve nas, da li udruženja, shodno razvoju društveno političke situacije, trebaju da budu sa više razumijevanja i odobravanja ili trebaju da budu jači korektiv i više kritična?

Podeli:


Teško je biti tajkun u ovoj našoj Srbijici. Radiš tako vredno decenijama, puniš budžet, trajno menjaš izgled grada. Dobro, turaš malo više betona, a manje zelenila, […]


GKP

Bilten STANAR #15 u vikend izdanju DANAS-a subota/nedelja, 9/10. jul 2022. godine Tema broja: RAT I IZBORI. A LJUDI? „Čovek glasa usred rata“ je moto novog, […]



Na svim kontinentima na Zemlji iskopavaju se minerali, nije samo problem litijum u Čileu ili Srbiji, zbog toga moramo povezati aktere svih tih borbi i pokazati […]



Jedan od društveno-ekonomskih fenomena koji od nekog vremena značajno utiče na naše živote (pretežno u negativnom smislu) jesu direktne strane investicije. O njima počinje sve više […]