Vijetnamski bluz u srcu Banata - Inicijativa za lokalnu samoupravu


Vijetnamski bluz u srcu Banata

Jedan od društveno-ekonomskih fenomena koji od nekog vremena značajno utiče na naše živote (pretežno u negativnom smislu) jesu direktne strane investicije. O njima počinje sve više da se govori nakon dolaska SNS na vlast, čija se vladavina poklapa sa početkom novog ekonomskog ciklusa obeleženog prodiranjem krupnog kapitala iz inostranstva i povećanjem broja inostranih kompanija koje posluju i stiču profit u Srbiji. No, da bi te investicije uhvatile korena, trebalo je pripremiti zemljište za njih. Kako bi pokušali da objasnimo taj proces, sa naglaskom na kineske investicije, valjalo bi ukratko prikazati pređeni put devastacije od „žutog“ čistilišta DOS-a i prizivanja Tarabićevih žutih ljudi od strane Tomislava Nikolića, do pakla Zlatnog doba u kojem su investitori iz Kine jedan od stubova poretka koji počiva na politici dovođenja stranih investitora bez obzira na sve i ispred svih ostalih država u regionu. Tim pre što više niko ne govori o tranziciji, kao da smo konačno stigli do krajnjeg cilja i svrhe istorijskog kretanja, obećanja nade nakon pretrpljenih muka. Ali, kako smo dospeli dotle?

Nakon petooktobarskih promena i izlaska iz decenijske izolacije, osiromašena Srbija bauljajući stupa na svetsko tržište. Suočena sa očajnim stanjem u razorenoj privredi, nova vlast se okreće međunarodnim finansijskim institucijama, koje koriste priliku za realizaciju svojih interesa. Novi režim pristaje na program strukturalnog prilagođavanja koji se sastoji u ponudi zajmova pod uslovom da Vlada drastično smanji javnu potrošnju kako bi isplatila dug stranim bankama, kao i da se domaće tržište otvori za uvoz stranih proizvoda. Osim toga, trebalo je ubrzati tempo i povećati obim privatizacije, kao i prilagoditi radno zakonodavstvo interesima poslodavaca, što je sve doprinelo povećanju nezaposlenosti i stvaranju rezervne armije rada, koja tavori u besposlici ili pravi povremene izlete u sivoj ekonomiji, čekajući trenutak ponovnog relativno stabilnog upošljavanja. Pogoršanju ekonomskih prilika i održavanju plata na niskom niovu doprinela je i svetska ekonomska kriza 2008. godine. Međutim, čistilištu dolazi kraj sa početkom novog ekonomskog ciklusa. Obećani mesija u vidu krupnog kapitala iz inostranstva stiže da oplodi zaparloženi humus sveta rada, donoseći nova radna mesta, veće plate i navodno bolji životni standard nego ranije. Ali, za ovo opsenarsko blagostanje treba platiti visoku društvenu i ljudsku cenu, na čiju naplatu i bilans možda presudno utiču dometi i posledice stranih investicija.

U javnosti se malo govori o strukturi stranih investicija i namerama njihovih nosilaca i promotera. Režimski diskurs investitore često infantilno naziva „našim (nemačkim, američkim, kineskim itd. ) prijateljima“, dok svaki govor koji ukazuje na nezakonit karakter investicija optužuje za prizivanje Apokalipse, jer se time preti odlaskom našim samozvanim dobrotvorima, a naši ljudi se ostavljaju na cedilu praznih džepova i besposlenih ruku. Ipak, i zdrav razum podozreva da se tu radi o realizaciji privatnih interesa, samo što je propagandom ubeđen da drugačije ne može biti. No, da li će tako i ostati, to je drugo pitanje na koje se ne može unapred dati potvrdan odgovor.

Od svih stranih investicija, čini se da su najviše kontroverzi izazvala kineska ulaganja u Srbiji. Na privlačenje kineskih investicija odlučujući uticaj su imali geostrateški interesi kineske države i politički motivi opstanka na vlasti vladajuće stranke u našoj zemlji. U prvom slučaju, može se primetiti da se Srbija našla na logističkom putu iz Kine do tržišta EU, što je povećalo kinesku zainteresovanost za infrastrukturne projekte, koji bi pospešili protok kineske robe. Sa druge strane, realizacija tih projekata, koja podrazumeva izgradnju autoputeva i železnica na teritoriji zemalja koja su obuhvaćene inicijativom Pojas i put (u koje spada i Srbija), pruža priliku aktuelnom režimu da se reklamira, kako bi ostvarivanje tih projekata pripisao sebi u korist, a navodno i u interesu naroda, koji sada može da se vozika putevima i šinama zahvaljujući najamninama koje su im „obezbedili“ strani investitori. I tako se svi čine srećni i zadovoljni. No, gde leži caka?

Za početak, u onoj istini koja je dobro poznata: da strani investitor nije onaj koji ulaže svoje pare, već onaj koji ulaže sredstva koja mu je iz budžeta dala država Srbija. Međutim, slučaj sa kineskim ulaganjima je donekle specifičan, jer su kineske kompanije u Srbiji zaštićene bilateralnim međudržavnim sporazumom, koji za obe strane donosi niz prednosti. Ali, pre nego što navedemo te obostrane koristi, treba navesti i razloge koji su kineske i srpske vlasti navele za uspostavljanje saradnje. U slučaju Kine, poznato je da je ta zemlja na svojoj teritoriji uvela strože ekološke standarde, koje su je prinudile da prljavu industriju izmesti van svojih granica. Sa druge strane, Srbija se, usled nepovoljnih demografskih tendencija i odliva radne snage, suočava sa nemogućnošću da zadovolji potrebu za angažovanjem radnika među domaćim državljanima, pa se sve više okreće upošljavanju stranaca, posebno u građevinskoj industriji, jer u toj privrednoj grani poslodavci daju prednost radnicima migrantima, prema kojima se lošije odnose, zbog njihove pravne nezaštićenosti i većoj nemaštini koja ih tera da rade za niže nadnice.

Ovde treba još nešto reći o osobenostima sporazuma koji je potpisan između vlada Srbije i Kine. Naime, prema dokumentu koji je Skupština Srbije usvojila u vidu Zakona o potvrđivanju sporazuma o socijalnoj sigurnosti između Vlade Republike Srbije i Vlade Narodne Republike Kine, predviđa se da se na zaposlenog, kojeg poslodavac sa sedištem na teritoriji jedne države uputi na teritoriju druge države da za njega obavlja posao, primenjuju, u vezi sa tim poslom, isključivo pravni propisi prve strane ugovornice, u toku prvih 60 kalendarskih meseci, kao da je još uvek zaposlen na teritoriji prve strane ugovornice. Jednostavnije rečeno, to znači: ukoliko Kina šalje svoje radnike na teritoriju Srbije, za njih, po ovom sporazumu, ne važe zakoni Srbije, nego Kine.

Spomenuti sporazum takođe predviđa da se kineske investicije finansiraju od kineskih kredita, da kineski investitori dovode građevinske radnike iz Kine i da za njih važe kineski zakonski propisi iz radnog zakonodavstva Kine, što će, videćemo kasnije, dovesti do ozbiljnih neusklađenosti sa zakonima u Srbiji i različitim tumačenjima pravnih propisa u toj oblasti. Na kraju, treba još reći da takav metod međudržavnih ugovora nije slučajno izabran, jer se njime omogućava izbegavanje raspisivanja tendera, pošto se na najvišem državnom nivou (između 2 predsednika) ugovaraju vrste poslove i visina cena, čime se isključuje sud stručne javnosti i angažman kvalifikovanih organa, a otvara put korupciji i tajnim ugovorima. Osim toga, kineski krediti su privlačni iz još jednog razloga: novčani zajmovi se mogu dobiti bez prethodnih ozbiljnijih provera i uz manje komplikovane birokratske procedure i dobijanje većih novčanih iznosa, što predstavlja kontrast u odnosu na način dobijanja sredstava iz evropskih pretpristupnih fondova. Otuda se čvrstorukaši na vlasti vole da hvale kako su brzi i efikasni, oni se u sve mešaju, svuda stižu, jer imaju lične kontakte na najvišem nivou. A vole i da pomognu, posebno „našim prijateljima“. Na koji način, konačno ćemo videti na slučaju kompanije Linglong, najveće kineske investicije u Srbiji.

Izgradnja fabrike Linglong u Zrenjaninu počinje u martu 2019. godine, kada je njen predsednik Vang Feng, izražavajući zadovoljstvo dobrim poslovnim okruženjem, stabilnom političkom situacijom i tradicionalno prijateljskim odnosima Kine i Srbije, obavestio javnost da će nova fabrika proizvoditi 13 miliona guma godišnje, a ukoliko proizvodnja bude na očekivanom nivou, pristupiće se i otvaranju istraživačkog centra u kojem bi radili i studenti koji primaju stipendije od kineske firme, u kojem bi se pratile najnovije inovacije i dostignuća u svetu. U te svrhe, Linglong dobija subvencije u iznosu od 83 i po miliona evra i 96 hektara zemljišta bez naknade. I tu počinju prvi problemi. Organizacije iz nevladinog sektora počele su da ukazuju da izgradnju fabrike prati kršenje velikog broja propisa i zloupotreba javnih ovlašćenja, ukazuje se da su prekršeni brojni zakoni (Zakon o kontroli državne pomoći, Zakon o planiranju i Zakon o proceni uticaja na životnu sredinu – na 2 km od mesta izgradnje nalazi se Specijalni rezervat prirode Carska bara, što je dovoljno za podizanje krivične prijave zbog gradnje bez građevinske dozvole).

Treba nešto reći i o načinu na koji je Linglong dobio subvencije od države, jer se tu jasno vidi odnos državnih organa prema investitorima. Komisija za kontrolu državne pomoći ocenila je da je pomoć Linlongu važna za privlačenje direktnog ulaganja koje dovodi do podsticanja regionalnog razvoja, tim pre što je Zrenjanin prema listi razvijenosti regiona i jedinica lokalne samouprave rangiran kao nedovoljno razvijeno područje. Ali, imajući u vidu neto vrednost investicija koju je Linglong procenio na 645 miliona evra uz očekivanu stopu dobiti od 34% za period investicije od 8 godina, ukupna pomoć Linglongu od strane R. Srbije prevazilazi dozvoljeni prag pomoći za velike investicione projekte. Da stvar bude gora, odobrenje državne pomoći Komisija je opravdala donošenjem zaključka na osnovu izjave investitora, u dobrom uverenju da će prenos zemljišta bez naknade imati podsticajno dejstvo na ubrzanje završetka investicije. Umesto da se bavila ocenama konkretnih materijalnih dokaza koji bi se utvrdili na terenu, Komisija se prepustila nadama u dobre namere i čestitost ciljeva investitora, čime se obesmišljava postupak realne procene održivosti investicije, a investitoru omogućava da lakše prebrodi zakonske prepreke.

Sa druge strane, jačanju sumnji u legalnost projekta doprinelo je i netransparentno postupanje organa vlasti. Tako Vlada nije odgovorila na zahtev za pristup o informacijama od javnog značaja, dok je Poreska uprava odbila da dostavi informacije o proceni tržišne vrednosti zemljišta, pod izgovorom da se radi o službenoj tajni, iako ta pravna kategorija ne postoji u sistemu klasifikacije tajnih podataka prema Zakonu o tajnosti podataka na koji se Poreska uprava poziva. Svi pravni prigovori nisu omeli državu da kineskoj kompaniji omogući lagodan nastavak realizacije investicije, kao i da je kasnije oslobodi odgovornosti za nehuman i kriminalni tretman prema radnicima sa zrenjaninskog gradilišta.

Ipak, i pored svih navedenih problematičnih momenata, Linglong dolazi u centar medijske pažnje nakon otkrivanja užasnih uslova rada u kojima su boravili radnici iz Vijetnama. Ovde nemamo prostora da opišemo jadno stanje radnog logora u kojem su zatečeni Vijetnamci, o tome se može lako obavestiti putem medija. Stalo nam je da ukažemo na (ne)postupanje nadležnih organa u ovom slučaju i pravne zamrzlamame koje su otežavale ili onemogućavale aktivnosti koje bi uticale na poboljšanje položaja vijetnamskih radnika. Zanimljivo je spomenuti kako je ovaj slučaj dospeo u medije: na problem su prvi ukazali lokalni preduzetnici i privrednici, jer su zbog neuslovnog smeštaja i nehigijenskih uslova života u kojima su Vijetnamci preživljavali (gomilanje i paljenje smeća, izlivanje fekalija), dostavljači, snabdevači i poslovni partneri smanjili ili potpuno obustavili većinu svojih poslova. Preduzimljivi domaćini nisu propustili priliku da ukažu na gomile pobacanih pivskih flaša oko smeštaja i navodne kockarske sklonosti došljaka, što je sve pojačalo zebnje od izbijanja zaraza i raznih incidenata. Na svu muku, ti nevoljnici u grupama voze neosvetljene bicikle, stvarajući opasne situacije u saobraćaju. Ovakve izjave idu u pravcu širenja antimigrantske histerije, kao i kasnije glasine da su vijetnamski radnici u stvari osuđenici, jer je otkriveno da nemaju pasoše i lična dokumenta, čime se nastojala postići kriminalizacija te populacije. Svakako, uvek je lakše osuditi i glumiti dušebrižnika nego pomoći, jer to košta, a i nije njihov posao da se time bave.

No, od gazda i vlasnika nema vajde očekivati solidarnost, konkretnoj pomoći Vijetnamci su se mogli nadati nakon što su pojedina udruženja građana (Astra i A11) ukazala da se njihov tretman od strane poslodavaca može kvalifikovati kao trgovina ljudima u svrhu radne eksploatacije. Te organizacije su dokazale da je angažovanjem Vijetnamaca prekršen Zakon o radu, jer su u potpisanom ugovoru bili prinuđeni da se odreknu prava na tužbu protiv posredničkih agencija koje su ih zaposlile, prava na besplatnu medicinsku i pravnu pomoć, besplatnog prevodioca (dobili su kineskog, čiji jezik nisu razumeli), kao i prava na sindikalno organizovanje. Štaviše, ugovori su sadržavali odredbe iz šerijatskog prava (verovatno prepisanih iz obrazaca ugovora za radnike koji su angažovani u muslimanskim zemljama), po kojima se u slučaju krađa u Srbiji, strani radnici mogu kazniti odsecanjem ruke ili glave.

Kakve su bile reakcije investitora i države na ove optužbe? Linglong se od slučaja ogradio time što je odgovornost prebacio na podizvođače, 2 firme registrovane u Srbiji, od kojih je za jednu utvrđeno da nije prijavila kontakt telefon u APR-u, a navedena adresa elektronske pošte u privrednom registru nije mogla da prima mejlove. Državni organi su objavljivali kontradiktorne podatke: prema evidenciji NSZ, iakoje angažovano 500 radnika izdato je samo 176 radnih dozvola, dok je Inspekcija rada baratala sa cifrom od 402 dozvole. Na kraju se u problematiku uključio i Zaštitnik građana, koji je nakon obilaska radnika, lakonski zaključio da „svi radnici iz Vijetnama imaju uredne papire”. Da ne zaboravimo, svoj sud o položaju radnika iz Vijetnama izneo je i ministar Momirović, koji zbog gluposti i cinizma zaslužuje komentar. Ovaj predstavnik vlasti je priznao da radnici borave u neuslovnim prostorijama, ali su zbog toga sami krivi, jer štede na smeštaju i pare šalju kući porodicama, iako su im plate 900 evra, mnogo više od većine građana Srbije, koji sa manjim primanjima žive u dostojanstvenijim uslovima. Ministar je pritom prećutao da je plata u Vijetnamu 150 evra, pa su radnici bili prinuđeni da se zadužuju kreditima kako bi uopšte stigli u Srbiju. Prema svedočenjima nekih radnika, plate nisu dobijali u punom iznosu (ali zato uvek na ruke), već se često dešavalo da jedan mesec dobiju 700 evra, pa onda 2 meseca ništa. Zbog toga su Vijetnamci 2 puta stupili u štrajk, prvi put zbog nedostatka hrane, a drugi put zbog dvomesečnog kašnjenja plate. No, Momirović ima poruku i za srpske i za vijetnamske radnike: Vijetnamci zaslužuju da žive kao životinje jer nisu sebični idioti koji bi se baškarili u boljem smeštaju dok im porodice gladuju, a mi ostali treba da ostanemo dostojanstveni u bedi, a ne da se ugledamo na nekakve Vijetnamce, koji se još usuđuju da štrajkuju (iako im to ugovor o radu zabranjuje!). Sit gladnom ne veruje, al‘ zato daje sebi pravo da im drži lekcije.

Nesigurnost pravnog statusa radnika iz Vijetnama direktna je posledica ekonomske eksploatacije u jednom investicionom projektu koji teži da minimalizuje troškove izradnje fabrike nauštrb pogoršanja radnih uslova i materijalnog položaja zaposlenih. Radni ugovori vijetnamskih radnika nisu sadržavali datum potpisivanja, ali zato jesu broj radnih sati i dana godišnjeg odmora koji nisu u skladu sa domaćim zakonodavstvom, kao ni sa potpisanim međunarodnim ugovorima i konvencijama koji obavezuju državu Srbiju da svim licima na njenoj teritoriji obezbedi minimum garantovanih prava.

U praksi, to naravno nije slučaj. Inspekcija rada služi se izgovorom da se na radnike iz Vijetnama primenjuje strano radno pravo iz zemlje iz koje potiče poslodavac. Vijetnamski radnici se tretiraju kao „upućeni radnici”, pa se njihovi ugovori ne proveravaju, već samo bezbednost i zdravlje na radu, čime se krši Zakon o zapošljavanju stranaca, koji propisuje da bi upućeni radnici morali da budu zaposleni u matičnoj kompaniji bar godinu dana pre dolaska u Srbiju, što nije bio slučaj. Pored toga, inspekcija rada nije postupila po zakonu po još jednoj osnovi: ako se utvrdi da se radni odnos zasniva na lažnom zapošljavanju (i nepostojanju dozvola za rad), obavezna je primena načela faktičkog prvenstva, koje stranim radnicima garantuje zaštitu koju uživaju radnici sa teritorije Srbije, u skladu sa Zakonom o radu i Zakonom o zapošljavanju stranaca. Očigledno, postoji kolizija pravnih propisa i pravni vakuum koji kineskom investitoru daje odrešene ruke da se ponaša kao država u državi, što mu je i omogućio međudržavni ugovor između 2 zemlje. U Linglongu važi kinesko radno zakonodavstvo, mnogo restriktivnije od srpskog, koje zabranjuje posete novinarskih ekipa i kontakt radnika sa spoljnim svetom. Prvi vijetnamski radnik-uzbunjivač koji je javno progovorio o teškim radnim uslovima morao je u jednoj akciji nevladinih organizacija biti praktično izvučen (koškanjem sa privatnim obezbeđenjem) iz kruga gradilišta i prebačen na sigurnu lokaciju u Beogradu.

Ipak, državni organi i investitor, usled velikog medijskog pritiska, nisu mogli da sede skrštenih ruku i da se prave da problem ne postoji. Prvi korak je bio da se najveće bundžije među vijetnamskim radnicima prebace na drugu lokaciju sa boljim uslovima, kako bi se stvorila podela između radnika koji su otišli i onih koji su ostali u neuslovnim barakama, čime se otežavala komunikacija i organizovanje i dopremanje solidarne pomoći. Međutim, prema poslednjim informacijama, trenutno su svi radnici na jednoj lokaciji, a deo njih je uspeo da se vrati kući. O njihovom sadašnjem položaju se ne može više saznati, zahvaljujući nezainteresovanosti medija (u međuvremenu su izbile neke druge afere), ćutanju države i nedodirljivosti investitora. Nevladin sektor, koji se jedini angažovao na poboljšanju položaju radnika, izvukao je maksimum u datoj situaciji: javnost je alarmirana, žrtvama je pružena materijalna i pravna pomoć, a krivci su prozvani zbog kršenja zakona i njegovog nesprovođenja. Čini se da je priča dobila epilog, iako nismo došli do srećnog kraja.

Neko bi mogao da izrazi zadovoljstvo što su radnici iz Vijetnama ipak uspeli da, u krajnje nepovoljnom političkom, pravnom i radnom okruženju, napuste užase radnog logora u kojem su bili zatočeni i da nekako privredu kraju svoj radni angažman u Srbiji, poželevši im da se vrate kući sa obećanim platama. Neki drugi bi mogli da žale što je izostala radnička solidarnost, odlučnija reakcija sindikata, snažniji pritisak na aktere i protagoniste radne eksploatacije i državne dominacije, kao i dovođenje u pitanje projekta stranih i domaćih investicija i načina njihove realizacije kao suštinski antidemokratskih procesa koji ne vode računa o socijalnim i ekološkim aspektima, radnim pravima i javnim dobrima. Umesto da budu tretirani kao lojalna i pitoma radna snaga, radnici u najmanju ruku zaslužuju da budu pitani šta stvarno žele, i da se njihov odgovor jasno čuje i uvaži.

I ne sumnjamo da ćemo opet čuti o vijetnamskim radnicima. Ili o nekima od njihovih kolega iz drugih zemalja koji rade u Srbiji, kao što je bio slučaj sa radnicima iz Indije pre njih. Sve dok migracije radne snage cirkulišu širom planete u ritmu gibanja kapitala koji diktira uslove i određuje taktove po kojima će većina igrati, slušaćemo bluz obespravljenih. I tako sve do poslednjeg plesa, kada bi tužne melodije i muke onih koji pate bili samo uspomena na jadan život koji nisu hteli.

Foto-kolaži: GKP

Podeli:





GKP

Javna tribina & promocija novog broja Biltena STANAR: Da li je moguće misliti priznanje Kosova ako si Srbin? Ponedeljak, 28. novembar 2022. godine u 19h Velika […]


GKP

Bilten STANAR #16&17 u dnevnim novinama DANAS U petak 18. novembra 2022. godine Tema broja: KOSOVSKI FANTAZAM Autori i autorke tekstova i vizuelnih predložaka: Dejan Atanackovć, […]



Agresiju Rusije na Ukrajinu od samog početka prate brojna pitanja, od toga da li je tu uopšte u pitanju sukob te dve zemlje ili rat između […]


GKP

Zoom tribina: Šta kao čovek misliš o ratu u Ukrajini? u četvrtak, 6. oktobar 2022. u 19h Link na Zoom tribinu: https://us02web.zoom.us/j/86383908847 (ID: 863 8390 8847) […]