Razgovor sa Olgom Skakun: Umesto decentralizacije dogodila se devastacija političkog sistema - Inicijativa za lokalnu samoupravu


Razgovor sa Olgom Skakun: Umesto decentralizacije dogodila se devastacija političkog sistema

U vreme kada je Slobodan Milošević dominantno harao Srbijom, a Socijalistička partija Srbije držala uzde celog državnog aparata, Novi Sad je dobio prvu demokratsku vlast. To se desilo decembra 1996. godine. Na lokalnim izborima pobedila je koalicija “Zajedno” koju su činili Demokratska stranka, Srpski pokret obnove i Građanski savez Srbije. U Novom Sadu noj je  priključena i Demokratska stranka Srbije.

Diplomirani pravnik, Olga Skakun je ispred DS-a, čiji je inače jedan od osnivača u Novom Sadu, postala deo gradske vlasti odnosno izabrana je za članicu Izvršnog odbora Skupštine grada Novog Sada za opštu upravu i propise. Izvršni odbor (IO) je pandam današanjem Gradskom veću. Razgovaramo kako je politički sistem funkcionisao pre skoro tri decenije, zašto je bilo nemoguće promeniti ga, zbog čega je njena ideja o reformi mesnih zajednica naišla na žestok otpor svih stranaka koje su tada participirale u gradskom parlamentu.

Gradsku vlast ste preuzeli na lokalnim izborima, legitimno?

Izbore smo dobili na redovan način, a ne na šerpe i pištaljke. Izborna komisija je dobro uradila posao, iako je predsednik bio član SPS-a. Moja sestra, Sonja Brkić je kao sudija bila član izborne komisije ispred DS-a i bila je iskusna u tim poslovima jer je godinama bila na čelu izborne komisije grada u vreme socijalizma. Na svim izbornim mestima u gradu još onda smo imali obučene kontrolore. Dobili smo ih na izborima bez ikakvih problema, a SPS je priznao poraz i predao vlast mirnim putem. Istovremeno smo kao stranka u protestima aktivno učestvovali ne bi li podržali pravedne zahteve građana u Beogradu i drugim mestima po Srbiji.

Koja su bila vaša zadužena kao članice Izvršnog odbora?

Mi smo tada prvi put učestvovali u vlasti i zahvaljujući prethodnim političkim aktivnostima GO DS i naše odborničke grupe u Skupštini grada znali smo više od drugih političkih partnera  kako to funkcioniše, koja su nam zaduženja i nadležnosti, šta treba da radimo i kako da organizujemo posao. Svaki član Izvršnog odbora pored resornih zaduženja, bio je nadležan i da prati rad i učinak određenih gradskih preduzeća i javnih ustanova. Ja sam bila zadužena za “Informatiku”, “Čistoću” i Otvoreni univerzitet odnosno Radnički univerzitet “Radivoj Ćirpanov”. Pratila sam njihov rad, kao i rad upravnih odbora. To je koncepcijski bilo dobro urađeno jer su članovi Izvršnog odbora sa odgovorajućom stručnom spremom pratili rad javnih preduzeća. Imali smo međusobno odličnu saradnju, nismo jedni druge uhodili, radili smo pošteno. Bili smo početnici, nisu svi bili navežbani za takve stvari, ali posle se i to razvilo. S obzirom da sam bila zadužena za opštu upravu i mesne zajednice su bile moja ingerencija kao deo lokalne samouprave.

Da li ste tog momenta nešto znali o funkcionisanju mesnih zajednica?

Novi Sad je tad bio jedna uprava, a ne kao sad da ih ima 17. Onda su bili sekretarijati, a jedinstvena uprava. Nisam imala detaljno znanje o mesnim zajednicama, trebalo je bar pola godine da se uhodamo i shvatimo kako sistem izvitopereno funkcioniše. U decembru 1996. godine smo preuzeli vlast, a polovinom naredne počinju da stižu pritužbe od građana na ponašanje pojedinih odbornika sa teritorija njihovih mesnih zajednica. Odbornici su po svojoj funkciji bili članovi Odbora MZ, što je danas Savet mesne zajednice. Oni su mogli da budu članovi, što ne znači da je svaki odbornik prihvatao preporuku, tu obavezu i imao političku odgovornost da bude upoznat s problemima kvarta ili naselja u kojima je dobio izbore po većinskom sistemu.

Na čega su se odnosile pritužbe građana?

Odbori mesnih zajednica su bili političke ćelije SPS-a. Socijalisti su zauzele sve mesne zajednice u Srbiji, a pre njih je Savez komunista to uradio i napravio svoje osnovne organizacije. Tako se SPS preobukao, ubacio se u mesne zajednice i napravio baze svoje političke organizacije. Dolaskom opozicije na vlast, i njeni odbornici protokom vremana, pre ili kasnije shvataju gde se nalaze i šta mogu da urade, pa su se vrlo brzo uklopili, međusobno našli svoj lični i zajednički interes. Ne stranački, ne građanski. Ukapirali su da tu postoji prostor za jedan burazerski odnos i burazerske poslove. Krenule su najstrašnije zloupotrebe bez znanja gradske uprave. Obavljali su se privatni poslovi, prikupljale pare od građana na razne načine, izdavale kancelarije mesne zajednice za proslave, prijavljivale firme na toj adresi… Počeli su i zahtevi da stižu, da ih Grad ubaci u svoje finansijske planove, kako bi nešto nabavili, uradili. Onda stižu i ucene, da neće glasati na sednice Skupštine grada, da će preći u drugu stranku… Sve je išlo postepeno, kako su napredovali, tako im se razvijala maštovitost. Te muke s njima, to je bilo strašno. Odbornici DS, LSV, DSS, SPO, SPS, SRS su po tom pitanju odlično sarađivali, a sve to nije imalo nikakve veze sa lokalnom samoupravom, interesom građana i onim što po slovu Odluke o mesnim zajednicama one treba da budu.

Kako ste reagovali na te probleme?

Odlučila sam da obiđem sve mesne zajednice, da vidim kako to izgleda. Treba reći da smo došli na vlast u strašno lošem momentu. Grad i privreda su bili uništeni, ratovi tek završeni i bilo je vrlo teško napraviti prioritete. Toliko ih je bilo, da baš i nije bilo zgodno, niti je bilo vremena da ja sad obilazim mesne zajednice. Ipak, to sam uradila, bez najave, sa vozačem sam obišla svih 46 kancelarija. Zatekli smo tugu i jad. Strašno skrnavo i prljavo je izgledalo. Nisu imali sredstva za rad, nameštaj je bio iz dvadesetih godina prošlog veka, đubreta i flaša piva je bilo na sve strane, raznorazni ljudi su se tuda muvali. Pojedini odbornici, naročito u prigradskim naseljima su bili glavne kabadahije. Ponašali su se kao vlasnici sela, lične ineterese su preko mesnih zajednica sprovodili bez ikakvih problema. Tad sam shvatila, a verujem da se do danas nije ništa promenilo, da mesne zajednice na teritoriji grada nemaju nikakve nadležnosti, zaduženja, ovlašćenja, niti imaju o čemu da odlučuju. Uprava može da prenese deo poslova na njih, ali to ima smisla na selu, kako meštani za svaku sitnicu ne bi dolazili u grad, a i imaju zajednički interes oko uređenja groblja, otvorenih kanala, utrina, vodovoda… Podsećam da tada gradska komunalna preduzeća nisu radila po prigradskim naseljima. Izvršni odbor bi doneo neku odluku, pa bi se mesna zajednica angažovala kao podrška. Tako se pre i radilo, da bi se nešto izgradilo. Grad nije imao toliko zaposlenih, pa su članovi Odbora MZ održavali komunikaciju sa meštanima. U gradu je drugačije jer MZ samo detektuje stanje i ima neku inicijativnost jer su sve obavljala preduzeća. To je sve bio znak da nešto mora da se promeni. Stoga sam rešila da preduzmem nešto, kako bi se mesne zajednice reformisale.

Šta su te reforme podrazumevale?

Ponavljam da su MZ bile partijske ćelije, iako u aktu piše da su to organizacije građana, a ne stranaka. Mislila sam da je daleko bolje da odbornici dobiju značaj na teritoriji grada, da se otvore odborničke kancelarije, što bi bio naziv umesto mesna zajednica. Prvi su se pobunili zaposleni u mesnim zajednicama, misleći da će ostati bez posla. Objasnila sam im da se to neće desiti već da će imati još kako obaveza da vode tu administraciju i servisiraju odbornike i građane. Tako bi u jednoj mesnoj zajednici sedela i do tri odbornika iz različitih stranaka. Građani su ih birali sa te teritorije, imaju direktnu odgovornost prema njima i treba da zastupaju njihove interese jer su izabrani imenom i prezimenom u većinskom dvokružnom izbornom sistemu. Sve što piše u Statutu MZ bi ostalo, od inicijative do zbora građana, ali bi to radio i organizovao odbornik. Birali ste, pa izvolite. Mogao bi odbornik da odbije tu obavezu, ali građani bi sigurno onda tražili njegovu smenu. Tako bi na ovaj način, građani direktno učestvovali u odlukama, a odbornik ih informisao o zasedanjima Skupštine grada, šta će se raditi, šta je planirano za njihov kvart i tako redom. Ozbiljan je to posao, zato reforma mesnih zajednica nije ni prihvaćena.

Ko je bio protiv reogranizacije mesnih zajednica?

Odbornici bi morali da rade, više ne bi bili u odboru MZ, lični interes bi im se pokvario, morali bi da rade za građane, da sarađuju s odbornicima iz drugih partija, a sve u interesu stanovništva. Te otud njihova zabrinutost, gde su sada oni u celoj priči jer su se u međuvremenu ljudi iz različitih partija uparivali zarad sopstvenih potreba. Na dokumentu sam radila 1,5 godinu i kad je 1998. godine bio gotov, pre izlaska na sednicu Izvršnog odbora, iznelo smo akt pred odborničku grupu Demokratske stranke i nije prošao. Predlog je tako povučen, nije dobio političku saglasnost da bi prošao kroz institucije. Išao je predlog i u druge partije, nije to bio nikakav tajni posao, pa su tako krenule i paranoje među strankama, da im DS nešto podmeće. Mislili su da se nešto krije iza reforme MZ jer nisu znali dovoljno o toj problematici. Moram reći da smo mi odnosno novosadski DS u celoj priči bili najobrazovaniji i najspremniji. Od 1992. godine smo imali odborničku grupu i zaista smo pritiskali vlast, a to ne možete da radite ako ne znate proceduru, ne poznajte Statut grada, nemate osmišljenu političku aktivnost. Tako da smo mi na vlast stigli prilično politički potkovani i dobili smo SPS jer samo naučili da kontrolišemo izbore.

Imali ste podršku Izvršnog odbora za taj posao?

Pre nego što sam počela rad na dokumentu, upoznala sam predsednika Izvršnog odbora Skupštine Novog Sada sa idejom i dobila saglasnost. Pomislili smo da treba razgovarati i sa Ministarstvom za lokalnu samoupravu jer ipak ta planirana reforma mesnih zajednica jeste značajna promena u organizaciji lokalne samouprave i decentralizaciji vlasti. Nismo ni očekivali podršku, ali kao lepo vaspitani smo otišli u Beograd. Stalno smo potencirali na saradnji, normalizaciji odnosa, bili smo od reda i poštovali zakon. U ministarstvu su bili zatečeni i iznenađeni, nisu znali šta da kažu, nisu imali odgovor. To smo shvatili kao gest, nećemo vam smetati, a vi radite. Podršku nismo dobili, ali smo nastavili da radimo na dokumentu.

Republička vlada nije baš sarađivala sa demokratskim vlastima u gradovima?

Republička vlada nam je bila opstrukcija u svim poslovima. Ništa nije bilo u vlasništvu grada, da bi kupili mašinu za kucanje, morali smo tražiti saglasnost Beograda. Skoro pet godina, od sloma socijalizma, republička vlada je radila na podržavljenju svega odnosno nacionalizaciji. Polovinom 1996. godine donet je Zakon o sredstvima u svojini republike koji je obuhvatao sve do tada donete zakone. Banovina, Skupština grada, Gradska kuća, Srpsko narodno pozorište, Sterijino pozorje, ambulante… sve je postalo republičko. Nikad u istoriji nije bilo da selo i grad nemaju svoju imovinu. Tu Gradsku kuću su napravili Novosađani i od Marije Terezije otkupili slobodu, oduvek je bila gradska. Moram reći da smo dolaskom na vlast u Gradskoj kući zatekli svinjac. Ne mogu vam opisati na čega je to ličilo, prljavo, zapušteno, rastureno, jednom rečju grozno. Započeli smo krečenje, čišćenje, renoviranje, nabavka nameštaja, građane smo usmerili da ulaze iz pravca SNP-a.

Šta ste uradili nakon neuspeha reformisanja mesnih zajednica?

U julu 2000. godine sam podnela ostavku i napustala sve funkcije u Demokratskoj stranci. Kad sam videla ko ulazi u DS, ko će preuzeti vlast od socijalista, shvatila sam da to nije moje društvo i izašla sam iz svega. Za posao koji sam radila nisam imala podršku većine odbornika DS-a. Poražena sam u svom zalaganju za decentralizaciju. Nisam uspela, ljudi nisu bili spremni na takve promene.

Kako vam danas izgleda položaj mesnih zajednica?

One su partijske ćelije Srpske napredne stranke. Mesne zajednice im ne služe kao servis građana, nego za mobilizaciju stranačkog članstva. U ovom obliku nemaju smisla. Moja ideja je bila da građani preko svojih odbornika učestvuju u upravljanju gradom jer zato su i birani, da ih predstavljaju. Jednostavno se moraju osavremeniti da bi postali servis građana. Takođe, neophodno je vratiti većinski izborni sistem kako bi funkcija odbornika bila personalizovana, da se glasa za čoveka, a ne za izbornu listu. Mora doći do decentralizacije, a da bi se to desilo potrebno je menjati političku kulturu i politički pristup čitavom problemu, a to se ne može uraditi sa sve više prisutnim primitivizmom u javnom diskursu.

Od decentralizacije dobili smo samo reč na papiru?

Ništa se nije uradilo za 22 godine, a toliko ima mesta za decentralizaciju. Recimo, Futog ima više od 40.000 stanovnika, ima svoju privredu, logično je da bude opština kao i Sremska Kamenica i Petrovaradin. Kako Novi Sad ne bi izgubio Status grada, morali smo 2000. godine na silu doneti odluku o dve gradske opštine, Novi Sad i Petrovaradin. Posle to nije funkcionisalo, da bi na kraju bilo i ukinuto. Na lokalnim izborima 1996. godine, bilo je zagarantovano da će odbornika u Skupštini grada imati i Futog, Veternik, Sremska Kamenica… Umesto decentralizacije desila se detaljna devastacija političkog sistema.

Hoće li se taj proces nekad desiti?

Izgleda da smo takvo društvo koje nije spremno na taj vid promena. Sad smo još dosta otišli unazad, pa mogu reći da je situacija lošija. Niko se nikad nije vratio na ideju reformisanja mesnih zajednica, niti je pokušao tu promenu da napravi. Mesne zajednice se koriste kao magacini za boje kojima se farbaju zgrade. U njih ne možete da uđete, nemaju nikakve veze sa lokalnom samoupravom i transparentnim radom uprave, a najmanje imaju veze s delovanjem odbornika. Na snazi je okupacija mesnih zajednica. Mi smo kao vlast hteli da uposlimo odbornike, da ih angažujemo da rade za građane. Bili smo odgovorni. Politikom smo se bavili da bi promenili politički sistem, a ne da bi krali. Bez obrazovanog stanovnika i obaveštenog čoveka, nema promene političkog ponašanja i života uopšte.

Da li ste ipak uspeli nešto da promeniti u lokalnoj samoupravi?

Modernizovali smo “Informatiku”, kupili novu opremu i nameštaj. Čudovište od starog kompjutera koje je zauzimalo celu prostoriju smo izbacili, ali smo morali da rušimo zid kako bi ga izneli. Tako je 20. vek u Novi Sad stigao 1996. godine. Zoran Đinđić je svima dao zadatak da prave projekte i učestvuju na konkursima kod stranih donatora. Prvi u zemlji smo napisali projekat po standardima EU i od cele Srbije jedino smo ih mi uradili. Od sedam, tri projekta su nam prošla, pa smo tako i osavremenili “Informatiku”. Školu za osnovno obrazovanje i vaspitanje odraslih „Sveti Sava“ smo izmestili sa Radničkog univerziteta, osnovali smo gradsku televiziju Apolo i gradski radio 021. Za nepuna dva meseca sam uspela da nabavim opremu i uredim prostor. Jako sam bila ponosna jer je veoma značajno bilo pokretanje ta dva lokalna medija. Napravljen je pravni okvir za nulti Exit i zauzela sam se da se festival održi. Trebalo je dosta para, ali smo uspeli da dobijemo sve dozvole, povežemo ih sa mnogim ljudima, a „Neimar“ je kao veliki dužnik Gradu, napravio binu. Zgrada Radničkog univerziteta nikad nije tehnički zaprimljena, pa je i to urađeno, nakon svih merenja, pregleda i provera, a insistirala sam da se objekat kod Lojda reosigura koji je nakon onog tragičnog požara isplatio osiguranje. Ja mislim da su sve to bitne stvari.

Podeli:





GKP

Javna tribina & promocija novog broja Biltena STANAR: Da li je moguće misliti priznanje Kosova ako si Srbin? Ponedeljak, 28. novembar 2022. godine u 19h Velika […]


GKP

Bilten STANAR #16&17 u dnevnim novinama DANAS U petak 18. novembra 2022. godine Tema broja: KOSOVSKI FANTAZAM Autori i autorke tekstova i vizuelnih predložaka: Dejan Atanackovć, […]



Agresiju Rusije na Ukrajinu od samog početka prate brojna pitanja, od toga da li je tu uopšte u pitanju sukob te dve zemlje ili rat između […]


GKP

Zoom tribina: Šta kao čovek misliš o ratu u Ukrajini? u četvrtak, 6. oktobar 2022. u 19h Link na Zoom tribinu: https://us02web.zoom.us/j/86383908847 (ID: 863 8390 8847) […]