Za stotu godišnjicu osnivanja sela Lipar (bačkog sela koje su osnovali solunski dobrovoljci 1921. godine, na potezu između Kule i Bačke Topole) država Srbija pripremila je njegovim stanovnicima konfiskaciju imovine koju su seljani generacijama podizali sopstvenim sredstvima i snagama (samodoprinosima, kreditima i „na mobu“) i njeno predavanje na upravljanje javnim komunalnim preduzećima. U slučaju Lipara, na prvom mjestu radi se o vodovodu i seoskim bunarima, a tu su još i groblje i tržnica. Dakle, ključna mjesta svakog sela.

Agonija ljudi iz Lipara počela je prije više od sedam godina kada su se usprotivili tome da „postupe u skladu sa preporukama“ da imovinu sela predaju pomenutim preduzećima, te da naredbu o ustupanju imovine ponište na zboru građana. Tu odluku građani su donijeli legitimno i većinom glasova poštujući sve procedure zakona o lokalnoj samoupravi. No, odmah poslije toga počeli su i pritisci od strane predstavnika kulske opštine: prvo su blokirana sredstva kojima je mjesna zajednica raspolagala i kojima su redovno održavani seoski vodovod, tržnica i groblje, a kako ni to nije bilo dovoljno, 2016. godine su članovi savjeta MZ Lipar optuženi za samovlašće, a potom i osuđeni na uslovne kazne. Početkom ove, 2020. godine, ova presuda je poništena i predmet je vraćen nižoj sudskoj instanci na ponovno suđenje. Predstavnici savjeta mjesne zajednice Lipar ugostili su nas 11.9. kako bi nam izložili istorijat ali i najnoviji razvoj događaja u i oko sela, a u vezi sa svim otvorenim i naizgled nerješivim pitanjima zbog kojih se i ovo vojvođansko mjesto danas nalazi u svojevrsnoj institucionalnoj paralizi – stanju od koga „boluju“ mnoga naselja i koje, kako se čini, prijeti da se pretvori u pravu zarazu. Pandemiju, ako to danas nije neumjesno reći. O čemu se radi? O tome smo razgovarali sa našim domaćinima, Slobodanom Rajačićem i Dušanom Miščevićem.

Kao i mnoge druge mjesne samouprave u Vojvodini i Srbiji koje drže do sebe i svog dostojanstva i Lipar je u proteklih nekoliko godina pretvoren u poligon za treniranje strogoće i mjesto za iživljavanje nad građanima i to od strane vlasti koja za sebe tvrdi da je narodna i da radi za dobrobit svih svojih građana. Mašina koju smo toliko puta već vidjeli u pogonu radi otprilike ovako: prvo su na temelju izmijenjenih Zakona o lokalnoj samoupravi i Zakona o komunalnim djelatnostima ukinuta mnoga ovlašćenja koja je mjesna samouprava imala ranije (održavanje imovine koja je, mahom, pripadala mjesnim zajednicama – a u seoskim sredinama to su najčešće vodovod, seoski bunari, groblje, tržnica i dom kulture); potom se nalaže organima mjesne samouprave (savjetima MZ) da sami donesu odluku o prepuštanju svoje imovine na upravljanje opštinskim komunalnim preduzećima^[1] – koja, po pravilu, nisu iz sela nego iz administrativnog središta tog kraja pa ukoliko to prođe – prođe, a ako se desi da se netko usprotivi, onda iste te opštinske (lokalne) vlasti vrše pritisak na neposlušnu MZ ukidanjem računa i podračuna, tj. ograničavanjem pa i uskraćivanjem sredstava za funkcioniranje mjesne samouprave. Poslije nekog vremena, oni koji su ranije održavali tu imovinu sada to više nisu u stanju, jer im se pored „kresanja budžeta“ na ovaj način ukida i pravo da naplaćuju naknadu za vodu i održavanje groblja ili pijačarinu. I tako se zajednica iscrpljuje, a ljudi okreću jedni protiv drugih – građanima nije jasno kako to da ne mogu da plate ono što su plaćali do tada, a sva težina ovog nemogućeg poduhvata pada na teret ljudi koji predstavljaju tu zajednicu i koji nisu podlegli pritiscima, a sada moraju da objašnjavaju kako to da nema sredstava za održavanje, tako da tu vrlo često dolazi i do narušavanja dobrosusjedskih odnosa i stvaranja „zle krvi“ među ljudima. Ukoliko se stvar prolongira, a izbori za mjesnu samoupravu (mjesne zajednice) nisu na skorijem vidiku – što je upravo i bio slučaj sa Liparom – onda se pokreću postupci za utvrđivanje ispravnosti vode, pa ako ni to ne prođe – pokreću se tužbe. Liparčani se trenutno nalaze u ovoj posljednjoj fazi. Kako rekosmo, prvobitna presuda je poništena i iz somborskog višeg suda vraćena opštinskom u Kulu, a u vrijeme pisanja ovog teksta zakazano je i novo ročište i poslije, nadamo se pozitivnog, rješenja ove sudske epopeje jedino što će im preostati jesu izbori za novi savjet mjesne zajednice koji će se održati naredne godine. S obzirom da još uvijek nisu poklekli (što je prema našim saznanjima trenutno jedinstven slučaj u Vojvodini) možemo samo zamisliti šta će im lokalni silnici spremiti u toj sljedećoj izbornoj „rundi“. Ako se prisjetimo jula mjeseca 2019. godine i izbora za savjet mjesne zajednice u Begeču, možemo očekivati angažiranje kompletne infrastrukture koju ova država ima na teritoriji opštine Kula – svu silu mehanizacije koju je u stanju angažirati stranka koja je trenutno na vlasti ne bi li pokazala građanima svedenim na glasače da se njima ne isplati suprotstavljati. Naposljetku, to im je već pošlo za rukom u nekoliko okolnih sela gdje su se istakli bojanjem zebri i krpanjem puteva, pa se ponosni ljudi Lipara pitaju kako se tome mogu oduprijeti iako znaju da moraju, jer pitanje vode sada više samo pitanje ponosa i istorijata sela, nego i pitanje puke egzistencije: radovi koji su već preduzeti na kopanju novih bunara u selu izvedeni su nestručno pa je zbog ugradnje loših materijala (pumpi) ugroženo snabdjevanje svih stanovnika kvalitetnom vodom.

No, sve ovo je ono što se vidi i na šta nailazimo po svim mjestima koja posjećujemo. Pravo je pitanje ovdje šta je to što je „iza“ onog što je vidljivo? Ako već „ne drži vodu“ ni jedna od ponuđenih logika (pa ni ona tržišna – jer ranije je sve funkcioniralo mnogo bolje i po nižim cijenama), onda moramo da se pitamo: a koja se to druga „logika“ pomalja iza svega i šta je to što može da obasja naše uvide?  I gle, postavi li se pitanje na ovaj način, odmah u oči upada da se ovdje ne radi ni o kakvoj „brizi“ za dobrobit stanovništva, niti o zamjeni „dotrajalih“ modela upravljanja zajedničkom imovinom nekim efikasnijim oblicima i načinima, nego je riječ o pukom negiranju volje i gušenju glasa ljudi koji su spremni da pokažu šta misle i van ustaljenih termina predviđenih za „mišljenje stada“ kada se ovo mišljenje pukim zaokruživanjem liste deklarativno prenosi na više, predstavničke instance. Pa smo mirni četiri godine kada se farsa ponovi – kao farsa. Dakle, ovdje je riječ o dovršetku jednog projekta koji ova vlast svakako nije patentirala, ali je njegovo sprovođenje u djelo dovela do savršenstva primjenjujući toliko  nesrazmjernu silu i pokazujući, pri tom, takve oblike bezobzirnosti i bahatosti, da ne možemo a da ne zaključimo da se ne radi o onome o čemu se govori, nego o onome o čemu se ćuti – a ćuti se o zatiranju posljednjih oblika demokratskog mišljenja i procedura odlučivanja kakve smo poznavali i upražnjavali baš kroz institucije mjesne samouprave i na koje su ljudi navikli do te mjere da su ih smatrali potpuno normalnim i podrazumijevali su ih na način kako se podrazumjevati i može kada se normalnim smatra sve ono oko čega se ljudi dogovore i što „radi posao“ za većinu. To normalno često znamo razlikovati samo onda kada nam nedostaje, to jest samo onda kada netko i li nešto pokuša da nam ga ukrade. A ovdje se upravo o krađi radi. Krađi koja nije samo krađa vodovodnih cijevi i bunara, krađi koja nema za posljedicu samo mućenje vode i njenu kasniju neminovnu privatizaciju kroz javno-privatna partnerstva i ostale mutne periferijske radnje. To je krađa nečega što je uslov slobode svakog od nas. Krađa gora od puke kupovine i krađe izbornih  glasova jeste krađa u kojoj nam se oduzima samo jedan glas – glas slobodnog govora iza koga stoji pravo na mišljenje i na autonomno odlučivanje. I zato je s onu stranu fraze reći: danas Lipar, sutra i ostali Gali.

NAJNOVIJA VIJEST: OSLOBOĐENI!

Poše: Dalibor Stupar

Neposredno pred zatvaranje ovog broja održano je poslednje ročište u slučaju MZ Lipar, koje je završeno prekidom postupka usled zastarelosti koja je nastupila par dana ranije. Advokat Jug Vukićević potvrdio je da je ročište održano uprkos tome što neki od optuženih nisu bili prisutni, ali da je sud konstatovao neminovnu činjenicu zbog koje suđenje ne može da bude održano. Kako je rekao, njegovi branjenici bi voleli da je sud u ponovljenom postupku potvrdio njihovu nevinost, ali u svakom slučaju zadovoljni su što je ova priča ostala iza njih. Podsetimo, Osnovni sudu u Vrbasu prvo je, 2019. godine u oktobru, osudio osam članova Saveta mesne zajednice Lipar za samovlašće i za to delo im odrezao uslovnu kaznu zatvora od godinu dana. U februaru ove godine Viši sud u Somboru ukinuo je tu presudu nalažući novo suđenje koje je sada prekinuto. Iako velika pobeda za ove časne ljude i jedna poluga manje za pritiske na njih, ova presuda bi mogla da pokrene još prljaviju kampanju do leta, kada se održavaju novi izbori za mesnu zajednicu Lipar, koju vlast očigledno želi da pokori po svaku cenu.

[1] A to zbog čega se od građana traži da dobrovoljno predaju nešto što je njihovo, simptomalno je mjesto i slijepa mrlja vlasti koja ni u mirnodopskim uslovima nikako ne može da odstupi od jezika rata koji barata ultimatumima i zahtjevima za predaju – no time se ovom prilikom, ipak, nećemo baviti. To treba da bude predmet analize u jednom drugačijem tekstu.